Bog Otac

Iz „ništavila“ nastaje… ništa. Mora postojati “nešto”.

Čista materija? Iako možemo računati da će ta materija duže živjeti … ta materija ne može stvoriti duhovni život: jednu misao, osmijeh, suzu, pjesmu, poljubac … Sve to nije uzrokovano “nečim”, nego “nekim”.

Tog “nekog“, koji je sposoban započeti život zovemo “Bogom”.

I da nas je nakon što nas je stvorio, zaboravio, mogli bismo i mi zaboraviti Njega. Ali …

«Može li žena zaboraviti’ svoje dojenče,
ne imati’ sućuti za čedo utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila,
tebe ja zaboraviti neću.» (Iz 49, 15)

Naš je Stvoritelj dobar otac, koji, ako izgubi svoju djecu, pokušava ih ponovno  pronaći. Na tisuću načina nas poziva da Mu se vratimo: riječima, pismeno, osobno ili preko glasnika… moli nas još jednom i još jednom … ali nikada nas ne prisiljava.

Oca našega možemo ignorirati ili voljeti.

Danas i zauvijek. Pravedno je ljubiti ga.